Vesna Milojković, vajar mlade generacije Beogradske Likovne Akadamije se zvučno sa razlogom preporučuje jugoslovenskoj likovnoj sceni. Đak (to uvek nerado kažem) vanrednog vajara Slavoljuba Radojčića ovoga puta, možda demantuje tu zavisnost od uticaja profesora. Delimično. Smisao za žanr, kulturu opservacije, odnos prema in minor postupku jeste, da je usvojila, ili bar bila saglasna sa profesorom, ali monumentalnost i širina postupka jesu njeno lično viđenje sveta. Klasifikacija i red stvari kao u delu “Građani Kalea” ili u ciklusu “Otkrovenje” velikog američkog vajara Votrube, prisutni su i u njenom radu. Vesnin sjajni crtački milje i neobičan (kao u Renata Gutuza) osećaj za trenutak, možda čak i za bizarnost, plene posmatrača. Niš godina¬ma nije niti video ni dobio vajara njenog senzibiliteta.

U vremenu opterećenom pričom i potrebi da se javni prostori oplemene monumentalnostima sposobnim da likovno pobede monotoniju urbane konfekcije, skulp¬ture Vesne Milojković delovale bi monumentalno i lekovito kao vibrirajuce Kalderove skulpture u Cirihu i Los Andelesu.

Kao dobar nastavljač beogradske vajarske radionice (Stojanović, Dolinar, Stanković, Janković, Kratuhvil, Zarin, Radojčić) Vesna će taj gen dobrog vajarstva i, što je u njenom delu dominantno, kulturu opservacije i selekciju motiva, nadam se preneti i u Niš preopterećen , inače, delima prosečne ili čak minorne likovnosti.

Miodrag Anđelković